Priziv savjesti ne treba dovoditi u kontekst katoličanstva jer je on nastao prije Isusa Krista, reče Roko Čivljak, predsjednik hrvatskog katoličkog liječničkog društva, u raspravi o prizivu savjesti na saborskom Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku. Nije niti trepnuo dok je to izgovarao. Nepunih mjesec dana ranije, to isto društvo koje vodi gospodin Čivljak, u suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom Sveučilišta u Splitu, organiziralo je znanstveni skup znakovitog naziva: “Priziv savjesti zdravstvenih djelatnika: pravo i obveza!” Dakle, priziv savjesti za katoličke liječnike, a takvih je u Hrvatskoj jako puno, nije više samo pravo na koje se zdušno poziva većina liječnika ginekologa u hrvatskom zdravstvenom sustavu nego je, štoviše, i njihova obveza da zbog svoje savjesti ne obavljaju zahvate koji su ženama u Hrvatskoj zajamčeni zakonom.
Doduše, gospodin Čivljak je u Saboru izjavio i da njegovo društvo podržava pravo žena na sve oblike zdravstvene zaštite i zdravstvene skrbi, ali je odmah dodao da se njih, liječnike, ne smije ucjenjivati time da se moraju odreći svojih prava. Štoviše, reče da se njima, liječnicima, oduzimaju njihova osnovna ljudska prava kad ih se u medijima proziva i diskreditira jer ne obavljaju poslove koji pripadaju njihovoj struci. Specijalizirali su ginekologiju, ali ne bi radili baš sve što struka podrazumijeva.
Pitanje o prizivu savjesti za specijalizante je diskriminacija?
Uporno pozivanje na pravo priziva savjesti, koje ispada jače od svih drugih prava svih drugih ljudi, u raspravama raste do apsurdnih visina. Tako se na Odboru moglo čuti i da se kandidate za specijalizaciju iz ginekologije na razgovoru ne bi smjelo pitati imaju li priziv savjesti jer je to diskriminacija. Rečeno je da bi to bilo kao da ih se pita za seksualnu orijentaciju, vjersku pripadnost i slično. Stvarno? Ne smije se onda ni potencijalnog pilota pitati boji li se visine? Jer, to je njegova osobna stvar. Ne smije se ženi koja silno želi biti manekenka reći da ne ispunjava standarde jer je to diskriminacija? Ne smije se osobu koja se javi za rad u pečenjari pitati je li vegetarijanac i ima li problem raditi s mesom životinja jer, ako ima, to je ne smije diskvalificirati za rad na mjestu kojemu su glavni biznis mesna jela? Ona će tamo valjda samo praviti salate.
Hrvatskoj nedostaje tridesetak posto ginekologa i upravo činjenica da ih nema dovoljno dala im je vjetar u leđa pa biraju što će iz opisa svog posla raditi, a što ne. Drugi se naprosto pozivaju na savjest da ne bi bili stigmatizirani u svojoj radnoj sredini. Trećima je pak to način da si smanje opseg posla. Četvrti, i to su oni bez imalo savjesti, u bolnici imaju savjest, a popodne privatno obavljaju pobačaje. Ivan Ćelić iz HDZ-a rekao je na sjednici Odbora da takvima treba oduzeti licencu jer je to krajnje licemjerno. No, ne znamo otkad se licence oduzimaju zbog licemjerstva. Nisu se oduzimale niti zbog evidentnih i sudski dokazanih stručnih pogrešaka. Istodobno su se zastupnici HDZ-a pobunili protiv prijedloga uvođenja registra prizivača savjesti, a bez takvog registra teško je i otkriti tko priziv ima u bolnici, a nema ga izvan radnog vremena u privatnoj praksi.
Poruka da ako netko ima priziv savjesti zbog pobačaja može izabrati neku drugu specijalizaciju prošla je nezapaženo.
Svaka bolnica u RH mora izvoditi pobačaje!
Najapsurdnije u cijeloj priči je da reproduktivna prava žena, a u njih je uključeno i pravo na siguran pobačaj prema važećim zakonskim propisima, pripadaju u osnovna ljudska prava, dok pravo na priziv savjesti to nije. Unatoč tome, ono je u Hrvatskoj postalo alfa i omega reproduktivnog zdravstva. Ginekolozi zbog savjesti ne obavljaju pobačaje, anesteziolozi zbog savjesti ne žele dati anesteziju ženi koja dođe na pobačaj, medicinske sestre ne žele asistirati kod tog zahvata, ljekarnici zbog savjesti ne žele izdati pilulu za dan poslije, ponekad čak niti kontracepciju.
Dok su svi oni pravični i savjesni, žene idu u inozemstvo obaviti ono što ne mogu ovdje. A trebale bi moći.
“Sloboda savjesti jedne osobe ne smije isključivati ili ugrožavati prava drugih. Obaveza ginekologa koji je izrazio priziv savjesti je da o tome obavijesti pacijenticu, da u svom specijalističkom nalazu to pisano dokumentira i dužan je pacijenticu uputiti drugom liječniku iste struke u toj bolničkoj ustanovi. Znači, svaka bolnica u RH mora provoditi nemedicinski indiciran prekid trudnoće. Ako ravnatelj bolnice ne može to osigurati u obvezi je angažirati vanjskog suradnika koji će provesti postupak u toj bolnici. Kršenje prava pacijentica nije posljedica priziva savjesti nego neodgovornog ponašanja pojedinaca koji moraju zbog toga snositi odgovornost”, jasan je bio Silvio Bašić, državni tajnik Ministarstva zdravstva.
Pa tko je odgovoran da se osigura snošenje odgovornosti neodgovornih pojedinaca? Valjda to isto ministarstvo koje je svjesno “neodgovornog ponašanja pojedinaca”. Je li itko odgovarao zbog neodgovornosti? Najvjerojatnije nije, jer bi se u suprotnom praksa promijenila.
Oni znaju bolje kad trebamo rađati?
“Medicinski djelatnici se osjećaju dovoljno moćni i bitni pa se upliću u život njima nepoznatih žena, nameću im svoje stavove ili dobacuju neumjesne komentare. Ako nitko ne dovodi u pitanje ženinu razboritost kad odluči roditi i podizati dijete onda nema razloga da se ta razboritost dovodi u pitanje kad odluči prekinuti trudnoću”, kaže Sunčana Kursan iz udruge Hrabre sestre.
Deklarativno, žena ima i pravo prekinuti trudnoću do roka koji propisuje zakon. U stvarnosti, očito je za većinu u hrvatskom zdravstvenom sustavu preglupa da bi o tome sama odlučila. Ginekolog, anesteziolog, medicinska sestra i drugi znaju bolje nego ona da treba roditi, odgajati i uzdržavati to dijete, da je na to spremna i da baš to želi. Ne zanimaju ih stotine razloga temeljem kojih žena i donosi odluku prekinuti neželjenu trudnoću. Anuliraju ih prizivom vlastite savjesti koju postavljaju kao pravo iznad savjesti žena. Tako s pozicije moći koju im je sustav dao, a žene je nemaju, diskriminiraju prava drugih ljudi. Štoviše, u priziv savjesti unose i autoritet struke tvrdeći da znaju bolje od nas želimo li i kada trebamo rađati.