„U svojih sam 16 sportskih godina, koliko sam se sportom profesionalno bavio, preživio puno nasilja. Psovanja, uvreda i ponižavanja gotovo svakodnevno. Naguravanja i fizičkih okršaja bilo je u dvorani često, a na tjelesne sam se boli tijekom treninga prisiljavao naviknuti. Kako drugačije? Trener te tjera da ideš preko vlastitih granica da bi bio bolji. Kao tinejdžer nisam o tome tako razmišljao. Ne da bi to bilo nasilje. Danas osjećam da tu nije sve kako treba. I sad o tome često razmišljam. Ne zbog sebe. Nego kada svoju djecu vodim na treninge, jer vidim da se i njima događa isto što sam i ja proživljavao. A ni sam nisam siguran kako se postaviti, da li trebam kao roditelj reagirati i treba li išta mijenjati. Ne znam. Možda su u sportu neke nasilne metode i poželjne da bi se djeca i mladi sportaši očvrsnuli“, ispričao nam je 40-godišnji Damir K. iz Zagreba, otac dvojice sinova koje je od njihove četvrte počeo uključivati u sport, a stariji desetogodišnjak danas već redovno trenira i niže prve uspjehe, prve medalje.
Je li moguć profesionalni sport bez nasilja na treningu?
Ovaj se razgovor s ocem kao bivšim profesionalnim sportašem i njegovim iskustvima dogodio zahvaljujući brojkama koje je polučilo najnovije i upravo objavljeno istraživanje o pojavnosti nasilja u sportu na području Grada Zagreba. Brojke su neumoljive: čak 84 posto mladih sportaša i sportašica u Gradu Zagrebu u svom sportskom okruženju doživi neki od oblika nasilja!
Od psihičkog, emocionalnog do fizičkog i seksualnog. Damira K., bivšeg profesionalnog sportaša taj podatak nije previše iznenadio. Štoviše, kaže, to je poznata stvar.
„Nisam jedini koji je u sportu iskusio nasilje, zar ne? U profesionalnom sportu, u treninzima, nekako se podrazumijeva da mladi sportaši moraju biti stavljeni pod pritisak, iako su to zapravo isto neki oblici nasilja. Ali to je kao normalno i o tome se ne priča.“
Niti se puno priča, niti ima puno istraživanja. Najnovije istraživanje o pojavnosti nasilja u sportu na području Grada Zagreba u kojem je sudjelovalo 109 sportaša i 73 sportašice provedeno je u okviru Akcijskog plana Grada Zagreba za provedbu Europske povelje o ravnopravnosti žena i muškaraca na lokalnoj razini, a rezultate je danas na Povjerenstvu za ravnopravnost spolova Grada Zagreba predočila autorica istraživanja dr. sc. Zrinka Greblo Jurakić, izvanredna profesorica Odsjeka za psihologiju Hrvatskih studija i nacionalna predstavnica u timu stručnjaka za zaštitu djece u sportu pri Vijeću Europe.
Psovanje, vrijeđanje, ponižavanje, prijetnje i ucjene
„Iako ovo istraživanje tretiramo pilot istraživanjem, jer uzorak nije dovoljno velik, kako smo se nadali da ćemo obuhvatiti anketom provedenom online u Zagrebu među sportskim klubovima. Prosječna dob sportaša i sportašica je 21 godina, dakle nismo pitali sportaše koji su još maloljetni, a čija bi iskustva također bila vrijedno ispitati. Međutim, podaci ovog istraživanja usporedivi su s istraživanjima koja smo provodili proteklih godina tijekom kojih je ispitano više od 2500 mladih sportaša i sportašica koji se sportom bave profesionalno i na području cijele Hrvatske“, iznosi Zrinka Greblo Jurakić. navodeći i druge rezultate iz najnovijeg istraživanja koji detaljnije govore kojim su oblicima mladi sportaši i sportašice izloženi, koliko često nasilju trenera, koliko nasilju drugih sportaša u sportskom okruženju.
Najprisutnije je psihološko i emocionalno nasilje, a od trenera tijekom sportske karijere doživjelo ga je 80 posto sportaša i 82 posto sportašica. Riječ je o psovanju, zadirkivanju, vrijeđanju, ismijavanju ponižavanju, omalovažavanju, prijetnjama, ucjenama… Psovanju i prijetnjama češće su izloženi sportaši, a negativne komentare vezanim uz izgled, posebice uz njihovu težinu češće
I zanemarivanje strahova i bolova sportaša je nasilje
Da su treneri i trenerice istodobno zanemarivali, što je također jedan od oblika nasilja, njihove strahove, bol, ozljede te ignorirali vršnjačko nasilje iznosi 62 posto sportaša i 73 posto sportašica.
Fizičko nasilje doživjelo je 53 posto sportaša i 39 posto sportašica, s tim da ovdje treba skrenuti pozornost, naglasila je Greblo Jurakić, na specifičan oblik fizičkog nasilja u sportu: „Riječ je o iskustvu da trener fizički iscrpljuje sportaše do krajnjih granica, sve dok ne povraćaju od iscrpljenosti, a takvo je nasilje najmanje jednom u svojoj sportskoj karijeri doživjelo 32 posto ispitanika. Ili situacijama da trener zahtijeva da nastave s natjecanjem unatoč tome što je sportaš osjeća visoki stupanj boli, a što je doživjelo 28 posto sudionika.“
Seksualno uznemiravanje doživjelo je 25 posto sportaša i 16 posto sportašica. Ovdje su najviše zastupljene ‘šale’, uvrede i ismijavanje seksualnog karaktera.
Izjave sportaša i sportašica – Što su proživljavali?
Trener je komentirao kako smo razvijene, kakva su nam to bedra, osuđivao bi nas i davao komentare o našem izgledu, većinom u smislu da smo debele.
Praćenje je bila najnormalnija pojava, ako se ne javiš treneru iste sekunde, znači da lažeš da nešto krivo radiš.
Trener bi me izvadio iz igre i nakon što nisam odgovarao na njegove uvrede uhvatio bi me za bradu i rekao da dignem glavu kad razgovaram s njim. Gurnuo sam ga od sebe jer me nema pravo dirati. Ismijao me.
Trener me primio za rever iz ljutnje jer sam se smijao i to me jako uplašilo. Ima sam samo 10 godina.
Kad ne bi mogla napraviti određeni element trenerica je jako vikala na mene ja bi se od straha zakočila pa bi izvedba bila još lošija.
Trener nas je prisiljavao da trčimo dok ne zaplačemo dok ostale igračice gledaju, ja sam to morao raditi unatoč ozljedi.
Treba li nasilje u sportu tolerirati?
Cilj ovog istraživanja bio je i ispitati stavove prema nasilju koje se događa u sportu. Točnije, istražiti da li i u kojoj mjeri mladi sportaši i sportašice smatraju da se nasilje u sportu treba tolerirati.
Čak 39 posto sudionika istraživanja smatra da sportaši i sportašice moraju biti spremni na sve kako bi ostvarili cilj prema kojem teže. Vikanje trenera 34 posto njih opravdava jer smatra da to čine njima u korist, kako bi bili bolji, i da su u funkciji višeg cilja kojem sportaši i treneri teže, a 14 posto smatra da nasilno ponašanje trenera nema negativan učinak na sportaše. Toliko ih smatra i da nikada ne smiju pokazati slabost ili strah. Da onima koji ne mogu podnijeti nasilno ponašanje trenera ili drugih sportaša u sportu nije ni mjesto smatra 7,36 posto sudionika i sudionica ovog istraživanja.
„Ovakvi nam stavovi pokazuje kompleksnost problema nasilja u sportu. Sami sportaši koji su žrtve nasilja odobravaju primjenu nasilja ukoliko je ona u funkciji postizanja sportskih rezultata i stvara se jedno socijalno okruženje u kojem se nasilje sastavni dio sportskih aktivnosti. Ljudi su spremni relativizirati opravdanost nasilja ako ona dovodi do prednosti na sportskom terenu ili umanjivati posljedice nasilnog ponašanja ako se ono događa u sportskom okruženju. Kada imamo nasilje u školi govorimo o vršnjačkom nasilju, kada se događa u obitelji govorimo o obiteljskom nasilju, a kada se događa u dvorani – govorimo o treningu. Ali mi moramo znati da nasilje ne definiramo prema okruženju u kojem se događa. Znači nasilje je nasilje, i trebamo ga na pravi način nazvati u svim sferama“, naglasila je Zrinka Greblo Jurakić.
Nasilje među sportašima i suigračima
Najmanje jednom nasilje od drugih sportaša ili suigrača doživjelo je 77 posto sportaša i 80 posto sportašica. Fizičko nasilje od drugih sportaša doživjelo je 60 posto sportaša i 20 posto sportašica. Seksualno uznemiravanje vršnjačkog tipa doživjelo je 22 posto sportaša i 30 posto sportašica. Najzastupljeniji su oblici komentiranja izgleda, seksualne privlačnosti te šale seksualnog karaktera na račun sportaša, a manje je izraženo seksualno uznemiravanje koje uključuje i seksualni kontakt.
„Situacija je loša, ali ovi podaci nisu neočekivani, slažu se s podacima koje imamo i u školskom okruženju. Ono što jest problematično je da se sustavno u sportu ne bavimo s vršnjačkim nasiljem, za razliku u školi“, naglasila je Greblo Jurakić.
U jednom su me klubu svi omalovažavali. Ismijavali su me u svlačionici. Zvali me debela i stalno o meni šaputali.
Ismijavali su me zbog mog nižeg ekonomskog statusa i to je znalo eskalirati do naguravanja.
Kad sam tek počela trenirati starije cure su me zadirkivale, trener je to tolerirao. Plakala sam nakon svakog treninga.
Posljedice nasilja u sportu
Najveći broj ispitanika u istraživanju odgovara na pitanje o posljedicama nasilja koje su doživjeli i kažu da su ga ignorirali: ‘Čekali da to prođe’. Dio odgovara da su imali potrebu odgovoriti istom mjerom, nasiljem na nasilje.
„Ni jedna ni druga situacija nije dobra. U prvoj reakciji ignoriranja imamo žrtve nasilja koje vjeruju da se s prijavom neće ništa dogoditi, ili još gore, koji vjeruju da će prijava nasilja imati negativan učinak na njih osobno ili na njihovu sportsku karijeru. U drugoj reakciji odgovara na nasilje imamo situaciju stvaranja plodnog tla za generiranje novog nasilja. Imali smo i niz odgovora, posebice kod sportašica, koje su rekle da su nakon vrijeđanja trenera i trenerica prestale jesti“, iznosi Greblo Jurakić.
Izjave sportaša o posljedicama
Osjećala sam se bezuspješno, kao da se bilježe samo neuspjesi, a uspjeh zanemaruje.
Osjećala sam se povrijeđeno, manje važno, samo sam htjela pobjeći.
Bilo me strah, osjećao sam se obeshrabreno, bilo mi je teško, bio sam ljut.
Kao dijete često nisam znao psihičko nasilje. Znao sam prepoznati lošu emociju, ali nisam to percipirao kao nasilje nego kao nešto za što sam sam kriv, jer nisam osvojio medalju na natjecanju ili izgubio od nekog no namea. Sada pohađam psihoterapijsku grupu i često osvijestim neke osjećaje iz tog perioda adolescencije i njihov uzrok.
U sportu kojim se bavim često se komentira fizički izgled i kilaža sportaša. Tako je moj bivši trener odlučio da ću imati bolje rezultate ako sa 16 godina kompletno promijenim plan i način prehrane. To je kasnije veoma jako utjecalo na moje zdravlje i dovelo do borbe s teškim poremećajem prehrane koji odvija već četiri godine.
Razmišljanja o prestanku bavljenja sportom zbog nasilja
Više od pet posto sportaša i sportašica često razmišlja prestati se baviti sportom zbog nasilja koje doživljavaju u svom sportskom okružanju. Najmanje jednom 13,8 sportaša i 20,8 sportašica koje se aktivno bave sportom razmišljalo je prestati se njime baviti zbog vršnjačkog nasilja.
Preporuke za zaustavljanje nasilja u sportu
„Rezultati ovog pilot istraživanja govore nam o potrebi da se provede novo istraživanje među djecom i adolescentima. Nadalje, govore o potrebi za promjenom narativa o nasilju kao sastavnog dijela sportskih aktivnosti. Narativa koji je i mit, a relativizira nasilje ukoliko se ono događa u sportskom okruženju. Preporuka je provesti aktivnosti koji su namijenjene promicanju svijesti o netoleranciji nasilja u sportu i promicanju modela motivacije, fer playa. Istodobno i svijesti da je svako nasilje bez obzira u kojem se okruženju događa – nasilje, i da se ono u sportu ne može drukčije definirati.
Sportske aktivnosti koje se odvijaju u okruženju koje nije nasilno, koje je poticajno i u kojoj su istaknute brige za dobrobit sportaša, međusobnog poštovanja je onaj sportski zdravi odnos. U tom smjeru ide i preporuka da treneri i trenerice donesu kodeks ponašanja kojim će se definirati pravila ponašanja. Važno je trenere educirati o ponašanju prema sportašima različitih dobnih kategorija i to sukladno novom Zakonu o sportu gdje postoji prevencija nasilnog ponašanja. I naposlijetku, što se tiče vršnjačkog nasilja u sportu, također valja donijeti kodeks ponašanja za sportaše i posebno ih o tome educirati, kao i o posljedicama“, preporučila je Zrinka Greblo Jurakić.