Nije nemoguće da jednog dana korumpirani i kriminalni političari, poduzetnici, suci i policajci završe iza zatvorskih rešetaka zato jer su u svojoj pohoti za vlasti, moći, novcem i seksom, a ne prezajući ni pred kim i međusobno udruženi, iskorištavali one najranjivije. Djecu koju je na skrb uzela država da bi im u nedostatku roditeljske skrbi omogućila dobro odrastanje. „Ništa nije nemoguće!“ je rečenica koja se poput zlatne niti nade da je pravda moguća, provlači „Kijevskom piletinom“, posljednjim romanom krimi trilogije Drage Hedla, prema kojoj se upravo snima kriminalističko-dramska serija „Šutnja“.
Sve one osjećaje gorčine, očaja i nemoći od kojih se nije moglo pobjeći nakon čitanja „Izborne šutnje“ i „Ispovjedne tajne“, prva dva krimi romana u kojima je Hedl u fikciju pretočio ispovijesti djevojčica i stvarne događaje podvođenja maloljetnica osječkog Doma za djecu i mladež od strane osječkih političkih i gospodarskih moćnika, u trećem je romanu pretvorio u nadu kako je ipak moguće počinitelje kazniti.
Kao istraživački novinar tada Jutarnjeg lista, Hedl je prije 12 godina kroz seriju članaka razotkrio objavio kako se u osječkom Domu za djecu i mladež godinama događa maloljetnička prostitucija. Osječki makroi su političkim i gospodarskim moćnicima podvodili djevojčice u dobi od 14 godina, a kad je to javno razotkriveno i svi se mediji tjednima o tom skandalu raspisali – te se 2009. nije se dogodilo ništa! Policijska istraga je završena prije nego je počela. Obrazloženje na jedinoj osječkoj pressici od strane MUP-a bilo je da nema dovoljnih dokaza za pokretanje istrage. Hedl je djevojčicama u tekstovima zaštitio identitet, ali je to morao učiniti i počiniteljima zbog zaštite djevojčica od odmazde i pritisaka kojima bi ih izložio. U nekorumpiranoj državi policija i pravosuđe imaju alate kako nakon takvih otkrića zaštititi žrtve i privesti pravdi počinitelje. U Hrvatskoj se to nije dogodilo i cijeli je skandal od strane svih koji su slučaj trebali procesuirati gurnut u stranu da se što prije zaboravi.
Taj osjećaj nemoći da se djevojčicama nikako nije pomoglo, nego ih se, štoviše, objavom ispovijesti samo dodatno stigmatiziralo i izložilo odmazdi makroa, postao je Hedlu motivacija da fabulu svog prvog kriminalističkog romana „Izborna šutnja“, gradi na elementima stvarnih događaja podvođenja maloljetnica političkim i drugim moćnicima u društvu prožetom korupcijom. U drugom romanu „Ispovjedna tajna“ o glavnom negativcu Ivanu Horvatiću, političaru koji se strelovito penje do najutjecajnijih pozicija političke moći, a zahvaljujući političkoj korupciji, kriminalu i naručenim ubojstvima, doznajemo kako je i u ranoj fazi svog političkog uspinjanja već bio pedofil zlostavljač i iza sebe ostavljao djevojčice kao žrtve seksualnog nasilja. U trećem romanu, „Kijevska piletina“, objavljenom početkom ove godine, razotkriva se kako seksualno iskorištavanje najnezaštićenije djece u društvu, one koja su državi dana na skrb jer nemaju roditeljske, ne poznaje granice. Klijenti su često moćni političari, a djecu im za seksualno iskorištavanje na pladnju donose kriminalci međunarodno umreženi. U svom posljednjem romanu Hedl je kroz jezične doskočice „Sve je moguće“ i „Ništa nije nemoguće“ daje nadu da će svi oni koji su podvodili i seksualno iskorištavali djevojčice osječkog Doma za djecu i mladež završiti iza zatvorskih rešetaka.
S istim su se žarom i emocijom za dosezanje pravde za djevojčice, a po Hedlovoj kriminalističkoj trilogiji baziranoj na stvarnim događajima maloljetničke prostitucije u osječkom Domu za djecu i mladež, redatelji Dalibor Matanić i Vuk Ršumović te producenti kuće „Drugi plan“ prihvatili snimanja serije „Šutnja“ čije će prve epizode biti prikazane ujesen. Očekuje li hoće li se išta promijeniti i nakon serija u kojoj će, najavljuje se, scene seksualnog iskorištavanja djevojčica biti prikazane na način kako su o tome još prije više od 12 godina svjedočile žrtve maloljetničke prostitucije u Osijeku, razgovaramo s Dragom Hedlom, književnikom i novinarom, koji i danas kao novinar portala „Telegram“ iz crnog mraka na svjetlo dana izvlači brojne slučajeve korupcije i kriminala čiji su glavni akteri oni koji često nose poluge političke i gospodarske moći u državi ili na lokalnoj razini.
Sve zanima, hoće li se u seriji moći prepoznati tko su ti seksualni zlostavljači, ti politički i drugi moćnici, koji su seksualno iskorištavali djevojčice iz osječkog Doma?
Sva tri romana su fikcija, ali rađena na temelju stvarnih događaja. Točnije, likovi u romanima, kao i likovi koji će biti u seriji nemaju iste pozicije i druga obilježja po kojima bi ih se na prvi pogled moglo prepoznati kao stvarni akteri. U romanu možete dati mašti na volju, ali predložak su bili stvarni događaji. Serija se zasniva na romanima, koji se zasnivaju na stvarnim događajima i te tri stvari daju nam uvid u jednu strašnu priču o djevojčicama koje su bile žrtve seksualnih predatora u Osijeku. Seksualno su ih iskorištavali ljudi koji su imali ekonomsku i političku moć. Meni je bilo jako drago kada je počelo snimanje serije da se jedna od tih osoba u Osijeku jako uznemirila. Putem posrednika je pitala hoće li se iz serije moći otkriti o kome je riječ. Bio mi je to indikator da ti ljudi ne spavaju mirno i da ih je to snimanje serije vratilo u ono što su radili. Drago mi je što će sa zebnjom čekati prikazivanje serije, jer će se oni sigurno prepoznati. Oni znaju što su radili i jako dobro znaju sve detalje te priče. Koliko će u toj seriji i drugima biti jasno o kome se radi, to ne znam.
Gdje su ti ljudi danas?
Nažalost, nikome se od njih nije ništa dogodilo. Oni su i danas na prilično visokim funkcijama u društvu. Samo mogu strahovati od toga što bi se moglo dogoditi. Meni je kao osobi koja je radila na istraživanju što se stvarno događalo u tom Domu bilo užasno teško kada sam shvatio da ni nakon dva tjedna koliko je taj slučaj na svim naslovnicama nisam pomogao onima koji su tu najugroženiji. Nisam im pomogao jer društvo nije imalo ni sluha ni volje da se ta priča rasplete. Zato jer su u nju bili uključeni ljudi koji su imali dovoljno političke i ekonomske moći da zaustave bilo kakvu ozbiljniju istragu. Sve se svelo na to da je istraga u toj priči trajala svega jedan dan! U Osijeku se iznenada pojavio tadašnji glasnogovornik policije i sazvao pressicu te rekao da je ta priča završena. Da, doduše, ima nekih indicija da se tamo nešto događa, ali to nije ni na koji način organizirana prostitucija od strane konzumenata ili svodnika. Uopće se nisu bavili činjenicom da se radi o maloljetnicama, o djevojčicama od 13, 14 godina, koje se seksualno eksploatira. Romani su nastali kao neka moja osobna katarza kad sam shvatio da u novinskim tekstovima nismo došli do onoga što bi trebalo biti epilog te priče. Kao moja želja da tu priču nekako zaokružim. U novinama se morate držati činjenica, a to su bile ispovijesti djevojčica.
I romani, a tako će i serija, ukazuju na slučajeve maloljetničke prostitucije, a mogli bi govoriti o kriminalu dječje pornografije, puno šire nego što je to područje Osijeka, ili slučajeva u jednom dječjem domu?
Serija je rađena kao priča o ovom ogromnom problemu koji nije specifičan samo za Osijek, ili bilo koji drugi grad. Ima intenciju ljudima pokazati što se događa dan danas. Serija mi je utoliko bitna jer počinitelji nisu kažnjeni, pa se djela nastavljaju. Danas to rade samo neki drugi ljudi, jer to mogu. Nisu u strahu da bi im se išta dogodilo, jer se počiniteljima ne događa ništa. Zato mi je serija jako važna jer će ona, siguran sam, biti jako gledana u Hrvatskoj i izazvat će kod onih koji se trebaju bojati strah da bi mogli biti prepoznati i jednog dana i kažnjeni za užas koji su činili djeci ili u njemu sudjelovali.
Mnogi komentiraju, bilo bi lakše uhvatiti počinitelje da ste im već tada u novinskim člancima objavili imena. Što vi mislite, bi li uistinu bili uhićeni, procesuirani i kažnjeni da ste im otkrili imena?
Mene su često i kolege, kad je priča 2009. godine završila u medijima, znali pitati zašto nismo objavili imena. I moj se tadašnji urednik oko toga kolebao, ali je shvatio da bi to bio pucanj u prazno. Najstrašnije je bilo to da je tada, prije 12 godina, seksualni odnos između starije osobe i maloljetnice koja je navršila 14 godina, dobrovoljan. Da on nije kazneno djelo. Da smo objavili imena tih osoba izvrgli bi se tužbama i u formalno-pravnom smislu ih unaprijed gubimo, jer je takav bio zakon. Tek nakon tih napisa podigla se dobna granica za godinu dana, na 15 godina. Drugi razlog je bio taj da smo lako mogli pretpostaviti da će djevojčice kad ih se pozove na sud da svjedoče u strahu i pod pritiscima mijenjati iskaz, jer one ne bi tijekom procesa dobile nikakvu zaštitu. Zbog straha od makroa one sigurno ne bi ponovile ono što su ispričale meni u povjerenju vjerujući da im identitet neće biti otkriven. U najmanju ruku bi se bojale da će ih makroi čim izađu iz sudnice išamarati, kao što su to činili kad su se našli u situaciji da nisu napravile sve ono što su klijenti od njih očekivali.
Jesu li te djevojčice imale ikog od odraslih uz sebe, da bi bio na njihovoj strani, da ih zaštiti? Odgojitelji u domu, nastavnici, ravnatelji…?
Nisu imale nikoga. Štoviše, i sami smo pri objavi članaka, i odluci da im zaštitimo identitet, shvatili kako je cijela ta priča kad je izašla u novinama u lokalnoj sredini postala jedna vrsta zabave. Po kafićima se prepričavala kao još jedan od lokalnih tračeva. Nije se dogodila zabrinutost lokalne zajednice da se u njihovom dvorištu događa nešto užasno kao što je podvođenje djevojčica lokalnim moćnicima i pedofilima. Meni kao novinaru nikako nije bilo u cilju da se ista takva scena preseli još i u sudnice. Bilo je je mučno za shvatiti kako su ta djeca potpuno prepuštena sama sebi. U domu se nije previše marilo kamo one izlaze, kada se vraćaju… Postojale su neke sitne sankcije ako dolaze usred noći, ali u domu nije bilo ozbiljne želje da ih se način pazi iako je ravnateljica toga doma imala saznanja što se događa. Volje da se nešto ozbiljnije tu napravi, nije bilo. Ta djeca u domove budu smještena jer su ili bez obitelji ili su im obitelji problematične i unutar njih ne mogu odrastati. Država ih je uzela pod svoju skrb, i umjesto da o njima brine prepustila ih je u ruke ljudima koji su ih kao najranjiviju društvenu skupinu na najužasnije moguće načine iskorištavala.
Ipak, je li se išta nakon objavljenih tekstova dogodilo na bolje u samom Domu za djecu i mladež?
Nakon objavljenih priča došlo je do smjene ravnateljice Doma. U Centru za socijalnu skrb nije se dogodilo ništa. Na ulici se nije dogodilo ništa, i dalje su makroi operirali. Samo su djevojčice u tom domu stradale, jer je nekakva stigma, nekakva kolektivna krivnja pala na sve polaznice tog doma.
Djeca koja odrastaju kao domska djeca u našem društvu samim tim nose stigmu, zar ne? Kako ste uspjeli steći povjerenje djevojčica i djevojaka iz doma da su ipak odlučile otkriti što im se događa?
Kolokvijalni naziv za te domove je popravni dom, pa i to puno govori na koji se način percipiraju djeca koja su smještena u te ustanove. A ta djeca nisu delikventi i nisu kriminalci. U dom su smještena jer za njih nije marila vlastita obitelj i naravno da je došlo i do nekih devijacija u ponašanju. U većini slučajeva i to nije tako. Država je preuzela brigu za tu djecu, a tu im brigu ne daje. A kako društvo brine o djeci imali smo priliku vidjeti na tragičnom slučaju smrti malene Nikoll. U osječkom se domu događala druga vrsta tragedije, da su se u tom domu djevojčicama mogli približiti makroi i podvrgnuti ih seksualnom maltretiranju. Bilo je jako teško steći njihovo povjerenje. Dobio sam ga zahvaljujući činjenici što je sin jednog mog poznanika bio u tom domu, a one su vjerujući njemu odlučile pokloniti povjerenje meni. U početku su bile vrlo podozrive i zatvorene. Nisu znale jesam li i ja jedan od tih osoba s kakvima su imali loša iskustva. Bila je dobra okolnost da su se naši razgovori odvijali kod gospođe koja je stanovala u blizini Doma, a imala je običaj tu djecu darivati kolačima, koje je često pekla. Ja sam im postavljao ista pitanja da provjerim da ne govore stvari koje nisu točne. I uvijek su govorile iste stvari i bio sam uvjeren da je sve što kažu istina. Ispričale su mi vrlo detaljno što su ti klijenti tražili od njih i što su im davali zauzvrat. To su vrlo osjetljive stvari koje bi i odrasla osoba teško ispričala, a kamoli dijete. Ali sam shvatio i da su željne s nekim o tome razgovarati. Da im je užasno važno u nekome steći povjerenje i onda su spremne do kraja otvoriti. Meni je to istodobno govorilo kako one nigdje i ni u kome nisu imale sugovornika s kojim bi mogle razgovarati o tom problemu. To nisu bili ni odgajatelji u domu, ni nastavnici u školi, nažalost ni roditelji, jer s njima nisu imali komunikaciju ili je ona bila povremena i vrlo površna. Vapile su za nekim tko će im pomoći. Ispostavilo se da, nažalost, nisam bio taj koji im je mogao pomoći. Društvo nije bilo zainteresirano za tu priču i nije smatralo da je ona vrijedna njegove pažnje.
Vaši romani, trilogija, a sada i serija, mogli bi pridonijeti da se stvari počnu mijenjati. Za ove djevojčice, koje su danas mlade žene više ne, ali ima li nade za današnje koje su jednako žrtve seksualnih predatora i nasilnika, jer se to ne događa samo u Osijeku?
Ostao sam zatečen kad smo prije dvije godine s producentima bili u Kijevu na razgovoru s potencijalnim partnerima koji će sudjelovati u toj seriji da osječki Dom ni po čemu nije specifičan. Te stvari se događaju i tamo, djevojčicama u njihovim domovima. Ta skupina najnezaštićenije djece koja su u domovima i o kojima treba brinuti društvo ujedno je i najizloženija seksualnom kriminalu. Kao da je to nekakvo nebranjeno područje u koje može ući tko god poželi. Zato mi je jako drago da se ta serija snima i da će prva sezona biti prikazana krajem ove godine i u Ukrajini, u Rusiji i drugim zemljama. Da se upozori na ovaj problem, jer je on globalan. S time da je scenarist serije Marijan Alčevski u tu priču upleo još jednu dimenziju koje u romanima nema, a to je trgovanje bijelim robljem. To je ono što se na tu priču nadograđuje također iz stvarnosti, jer bez trgovine ljudima nema ni seksualnog kriminala. Svi znamo da to postoji, posebice u siromašnim zemljama. Pogledajte seksualni turizam, recimo Filipina, gdje pedofili masovno odlaze jer tamo nekažnjeno mogu zadovoljavati svoje porive. Zato mi je drago da će ta serija, u čijoj sam pripremi sudjelovao, biti opomena društvu da se malo zamisli nad tom djecom koja žive u tim domovima i koja su izložena tim bešćutnim ljudima koji ih koriste kao svodnici i podvode ljudima koji ih seksualno iskorištavaju iz svojih bolesnih poriva ili samo zato jer to mogu, jer su moćni i time uništavaju mnoge mlade živote zauvijek.
Očito imate velika očekivanja od serije, da bi se ljudi nakon što je pogledaju mogli zamisliti, steći empatiju?
Serija je prilično brutalna i mislim da nitko neće ostati ravnodušan nakon što će je vidjeti. Surova je jer pokazuje u najgorem mogućem svjetlu ono što su pojedinci spremni činiti nezaštićenim skupinama. A ovdje govorimo o djeci. Govorimo o onome što se stvarno radi toj djeci. To je univerzalna priča i događa se i u zemljama poput Švedske. Očekivanja su mi da upozorimo na to koliko su djeca, ne samo domska djeca, nego općenito djeca, nezaštićena. I koliko je važno da ih zaštiti društvo, obitelj i škola. Pa i crkva na neki način, a ona mi se čini potpuno nezainteresirana, možda i zbog svojih grijeha koje ima vezano uz priču seksualnog iskorištavanja djece. Mislim da je to jedan veliki zalogaj i mislim da su potrebni šokantni primjeri da se društvo trgne i kaže: „Ovo je stvarno ozbiljna stvar, ne možemo to dopuštati!“. Očekujem da će serija možda za milimetar promijeniti situaciju. Sigurno neće okrenuti za 360 stupnjeva, ali da barem promjeni svijest kod ljudi koliko je to važno i u što se sve to može izroditi ukoliko smo kao društvo na to gluhi.
Nije li neshvatljivo da su ljudi gluhi i slijepi na ovakav kriminal koji se događa prema djeci s obzirom da su i njihova djeca i te kako izložena seksualnim predatorima i kriminalcima u današnje vrijeme globalnih online komunikacija?
Točno. Neshvatljivo je, a zapravo se radi o predrasudama zbog kojih ljudi ne vide što im se pred nosom događa. Kod je prva i najopasnija predrasuda ona da se ženu ne može silovati, ona teorija kako se konac ne može utaknuti u iglu ako se igla miče, a od te predrasude proizlaze i sve ostale. Često sam puta čuo da su te djevojčice dobile ono što su tražile, jer da su fufice, izlaze u minisuknjama i traže vraga. Tako da su ti ljudi daleko od pomisli da njihova djeca mogu postati žrtve seksualnih predatora. Nisam siguran jesu li uopće svjesni koliko su danas djeca na društvenim mrežama izložena seksualnim predatorima, a nerijetko među sobom razmjenjuju intimne fotografije, koje se puno lakše mogu naći na nekoj pornografskoj stranici, a da toga nisu ni svjesni. Sjetimo se zaluđenosti građana koji su se digli u prosvjed protiv smjene svećenika Ivana Čučeka, koji je optužen, a potom i osuđen za pedofiliju, ali se djevojčicama i roditeljima koji su prvi progovorili nije vjerovalo. Čak ih se progonilo i osuđivalo što su s pričom izašli javno.
Unazad pola godine imali smo najmanje tri velika vala javnih i na stotine svjedočanstava žena i djevojaka o tome kako su bile žrtve seksualnog nasilja, pa i u dječjoj dobi. Je li za očekivati da se javnost ipak senzibilizirala i da je došlo vrijeme da i država krene u hvatanje počinitelja seksualnog nasilja, posebice prema maloljetnicima?
Kao novinar puno ste puta bili u situaciji prenijeti iskustava žrtava, pa tako i žrtava seksualnog nasilja. Zašto većina tih slučajeva ne okonča presudama?
Još uvijek ima jako puno predrasuda u glavama ljudi i zbog njih je jako malo onih koji se usude reći što im se događa ili im se događalo tijekom godina, pa i u djetinjstvu, jer se sve lomi na njima. Tome kumuje i pravosuđe koje žrtve dovodi u situacije da na sudu moraju prolaziti kroz traume kroz koje su već prolazile, a više se postavlja je zaštitnički prema osobi koja je počinila djelo. Uvijek će stati na stranu jačega. Primjerice, nedavna afera seksualnog zlostavljanja u HUP-u. Razgovarao sam s dvije osobe koje su mi ispričale što se događalo, kao i s akterom priče koji to negira. Razgovarajući s njima stekao sam dojam da su stvarno seksualno uznemiravane, jer bi takve detalje bilo teško izmisliti. I u ovom se slučaju nije dogodilo ništa. Kao društvo dokazujemo da nas nije briga za te žene, kao što nas nije briga za žene koje doma dobivaju batina. Tu se reagira na način da se muža pritvori na jedna dan i da mu se zabranu prilaska, pa policija to makne iz svog vidokruga, pa se dogodi da netko bude ubijen. Tada se opet otvori priča koja potom padne u zaborav jer se ništa nije promijenilo. Tako se mi stalno vrtimo u krug.
Država očito nije u stanju zaštititi djecu za koju je sama preuzela skrb, kako bi tek onu koju ni nema u vidu, a o čemu ćemo ujesen gledati u seriji „Šutnja“. Kako to da taj problem nikada nije tema niti jednih izbora?
Mi smo društvo koje smo dosta zapušteno. Mi se ne znamo izboriti za nekakva svoja prava. Više živimo u strahu od vlasti, u strahu od države i strahu od moćnika i vrlo rijetko, to mora biti veliki povod, izlazimo na ulice da bi pokazali da se ne slažemo s nečim što se događa u društvu. Ali se tako ne ponašamo samo kad su u pitanju ranjive skupine. Mi se tako ponašamo i kad je u pitanju korupcija za koju svi znamo da je preplavila društvo, da su svi toliko premreženi korupcijom da sve funkcionira samo onda kad se zna koliko se daje portiru, koliko tajnici, koliko šefu.. I mi se sa svim tim stvarima polako slažemo, umjesto da se kao ljudi i kao građani pokušamo toga riješiti. Mi smo kao društvo učahureni u sebe na način da se ne želimo miješati u tuđe stvari, pa se ponašamo kao i kad su nacisti odvodili Židove po principu: Dobro je, danas me nitko nije dirao pa ću šutjeti, jer nisam ja taj. Kad dođu po mene bude kasno. Kao društvo smo već zakasnili u mnogim situacijama jer nismo zahtijevali od institucija da rade svoj posao, da čine ono zašto jesu osnovane. Umjesto toga to smo pretvorili u floskulu.
Jesmo li preoptimistični ako se nadamo da ništa nije nemoguće, kako ste i vi u svom posljednjem romanu u fikciji morali negativca Horvatića dovesti do Kijeva da bi bio uhvaćen u maloljetničkoj prostituciji, jer je u Hrvatskoj bilo nemoguće uhititi ga kao ministra unutarnjih poslova?
U Osijeku se nažalost nije puno toga promijenilo od događaja o kojima sam pisao i na temelju kojih su nastala sva tri romana. Nekako sam se uvijek pitao jesam li u fikciji u romanima možda i pretjerao stavljajući osobe u pozicije koje se nisu dogodile. Recimo, napredovanje glavnog negativnog lika Horvatića do mjesta ministra unutarnjih poslova, kojem naravno nitko na toj poziciji ne može ništa. Onda se stjecajem okolnosti nekim poslom zatekne u Kijevu i tamo podlegne svojim porivima, pa ga uhiti tamošnja policija uhiti jer ne znaju o kome se radi. Ali zapravo, mislim da nisam pretjerao. Štoviše, mislim da su neke stvari i puno blaže u romanu nego što se događaju u stvarnosti. Stoga se nadam da će serija koju će vidjeti puno više ljudi nego što ih je pročitalo romane, zahvaljujući scenama koje opisuju užas koje djevojčice prolaze, ostaviti traga na ljudima. Da će se osvijestiti barem toliko da djecu u domovima ne gledaju kroz oči predrasuda, nego kao djecu koja su jako ranjiva i kojoj upravo zato treba pomoći na sve načine, a ne ih prepustiti kriminalcima i seksualnim pohotnicima.
Serija „Šutnja“ kao međunarodni projekt
Serija „Šutnja“ radi se u hrvatsko-njemačko-rusko-ukrajinskoj koprodukciji, a radnja se temelji na romanima Drage Hedla, a produkciju radi produkcijska kuća “Drugi plan”. Režiraju je Dalibor Matanić i Vuk Ršumović, a glum Goran Bogdan, Darko Milas, Leon Lučev, Sandra Lončarić te ukrajinska gumačka zvijezda Kseniya Mishina. Adaptaciju teksta za televiziju radio je Marjan Alčevski. “Šutnja” će se emitirati na malim ekranima od kasne jeseni, a serija će imati šest epizoda. Snima se u Osijeku i Kijevu.