“Imaju manje smisla za biznis”, “Nek se posvete obitelji umjesto karijeri”, “Više brinu o izgledu, a manje o poslu”, “Prirodno je da su im plaće manje”… Poruke su početkom studenoga osvanule na plakatima po Hrvatskoj, a premda niti jedna ne ukazuje o kome je riječ, većini ljudi bilo je jasno: to su stavovi koji prate žene. Kampanju za rodnu ravnopravnost i protiv rodnih predrasuda #nijeuredu pokrenule su feministička udruga CESI, kreativna agencija Senor i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, uz veliku podršku poslovne zajednice, mnogih kompanija koje su se u kampanju uključile svjedočenjima iz svog poslovnog okruženja, navodeći pozitivne prakse borbe protiv rodne diskriminacije na poslu. Kampanja je dio projekta Radnica koji traje dvije godine, a financijski ga je podržao Fond za aktivno građanstvo u Hrvatskoj. Povod za kampanju CESI-ju su najavljene promjene Zakona o radu koji trudnice i osobe na rodiljnom i roditeljskom dopustu štiti od otkaza samo 15 dana, dok CESI traži minimum godinu dana.
No, to je samo trenutni i izravni povod. Rodna neravnopravnost na radnom mjestu u Hrvatskoj se očituje na gotovo svakom koraku, od manjih plaća i mirovina koje primaju žene, težeg i kasnijeg ulaska u nadzorne odbore gdje su podzastupljene, slabije zastupljenosti u politici, pitanja na razgovoru za posao imaju li djecu, hoće li ih imati i kada…
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, među diplomiranim studentima sveučilišta je 60,2 posto žena, a među doktorima znanosti je 57,6 posto žena… No, unatoč većoj obrazovanosti, žene se znatno teže probijaju na više pozicije: na čelnim mjestima javnih visokih učilišta ih je 44,4 posto. Na nižim sudovima je znatno više žena sudaca nego njihovih muških kolega, no u vrhu pravosuđa stanje je obrnuto: na Ustavnom sudu je samo 23,1 posto žena, a na Vrhovnom sudu ih je 36,8 posto. U Saboru je 32 posto žena i 68 posto muškaraca, a na lokalnoj razini slika je još gora: imamo 9,5 posto županica i 90,5 posto župana te 13,4 posto gradonačelnica i 86,6 posto gradonačelnika.
Kako umanjiti rodnu neravnopravnost i ukloniti rodne predrasude govori Anamarija Tkalčec, koordinatorica CESI-ja i voditeljica programa Socijalna pravda i jednake mogućnosti.
Koliko ste s današnjim danom prikupili potpisa za peticiju koju ste pokrenuli u okviru kampanje “Nije u redu u uredu”?
Peticiju su građanke i građani očito prepoznali kao važnu jer smo u samo tri dana prikupile deset tisuća potpisa što je bio cilj kampanje, a do sada smo prikupile više od sedamnaest tisuća potpisa. Peticiju i samu kampanju završavamo 4. prosinca kako bismo nastavile raditi na zagovaračkom dijelu kampanje odnosno uručivanju peticije i zagovaranju za izmjene Zakona o radu.
Zašto ste akciju “Nije u redu” pokrenuli baš sada? Jeste li imali neki konkretan povod, recimo podatak da je porasla rodna neravnopravnost na radnim mjestima?
Akciju smo pokrenule jer je Zakon o radu u procesu izmjena i dopuna, a 10. studenoga je obilježen Dan jednakih plaća u EU. Smatrale smo da je sada dobro vrijeme za pokretanje javne rasprave i peticije o rodnoj jednakosti u svijetu rada.
Jeste li, uz potpise, dobili i neke konkretne priče nekih potpisnika? Ako da, što pišu?
Na društvenim mrežama smo podijelile iskustva žena koja smo prikupile posljednjih godina u okviru analiza koje smo provodile, kao i u okviru rada našeg pravnog savjetovališta Radnica.org. Nakon objave na društvenim mrežama javile su nam se žene koje potvrđuju slično iskustvo diskriminacije po povratku na posao nakon trudnoće, otkaze za vrijeme trudnoće ili zbog korištenja dopusta zbog skrbi o djeci ili drugim članovima obitelji. Također, navode da se suočavaju sa stereotipima od strane nadređenih osoba kao i zbog diskriminatornih stavova.
Koji su najčešći diskriminatorni stavovi nadređenih?
Lista je duga. Jedna nam je potpisnica napisala: “Odjednom te maknu s popisa za povišicu jer ideš na porodiljni. Kad se vratiš počinješ s dna, kao da si tek počeo raditi”. Ili ih degradiraju na niže radno mjesto jer se “žene s malom djecom ne mogu kvalitetno usredotočiti na posao”. Žalosno je da se i žene rukovoditelji ponašaju diskrimatorno prema svojim zaposlenicama, pa nam je tako jedna napisala kako joj se šefica ljutila što ide na bolovanje kad su djeca bolesna i pitala je “kako meni majka može čuvati dijete kad je bolesno, a tebi ne”. Druga je dobila otkaz čim je šefu rekla da je trudna. Ili ih po povratku s porodiljnog odjednom dočeka ugovor o radu na određeno, iako su prije toga bile zaposlene na neodređeno vrijeme, a često čuju i savjet neka daju djeci nešto za jačanje imuniteta kako ne bi išle na bolovanje zbog njih.
Često sam čula muške šefove kako žene kad prođu pedesetak godina pogrdno nazivaju “baba”, dok oni sami imaju i više godina nego one. Sebe smatraju osobom u najboljim godinama, a žena u istoj dobi za njih je “potrošena”. Što mislite, zašto je tako i kako to promijeniti?
To je još jedan od niza seksizama s kojima se žene u svijetu rada suočavaju, a na koje smo ukazivale na početku kampanje te smo željele pokazati stereotipe koje kao društvo kontinuirano perpetuiramo, a koji posljedično dovode do diskriminatorinih praksi i ponašanja na radnom mjestu. Takve izjave su neprihvatljive i takve prakse trebaju prestati jer naprosto, kao što smo rekle – Nije u redu! Edukacija, jasna politika rodne jednakosti unutar kompanija, podizanje svijesti o jednakim šansama u svijetu rada kao i o štetnosti stereotipa i seksizama, moguće su akcije i mjere koje dovode do promjene.
U mnogim profesijama, pa i onima koje podrazumijevaju viši stupanj obrazovanja, ima više zaposlenih žena nego muškaraca, no u rukovodećim strukturama takvih kompanija puno je više muškaraca. Kako to promijeniti?
Tako da se procedure napredovanja u kompanijama jasno odrede prema rodnoj jednakosti kao važnoj strateškoj smjernici unutar kompanije te se kreiranim mjerama dođe do ravnopravnog sudjelovanja žena i muškaraca na vodećim pozicijama.
Koje bi to mjere mogle biti?
To su, na primjer, kvote: kompanija odluči da će na rukovodećim pozicijama imati 50 posto žena, ili prema europskoj direktivi uvede omjer 40:60 (40 posto za žene). Svaka kompanija najbolje zna kakvu strukturu i kakve politike želi donijeti. Kvote su najočitiji primjeri, ali nisu dovoljne. Ženama rukovoditeljicama teško je usklađivati karijeru i privatni život jer se od njih očekuje angažman bez obzira na doba dana ili dan u tjednu, sve pod motom da menadžer ne smije pitati za radno vrijeme.
U razgovorima s uspješnim ženama novinari ih gotovo redovito pitaju kako usklađuju privatni život i karijeru, dok uspješne muškarce to gotovo nikada ne pitaju. Je li to seksizam?
Naravno. To je jedan od stereotipa, a pitanje je u razini nedopuštenih pitanja na intervjuima za posao. Sigurna sam da ima milijun drugih pitanja koja se mogu postaviti uspješnim ženama – o poslu, o iskustvu, o putu u karijeri, o obrazovanju, o tome što misle o društvu… Isto tako, uspješne žene, najčešće političarke, stalno se fotografira i komentira kako su obučene, dok se to muškarcima ne radi.
Gdje je Hrvatska na europskoj ljestvici rodne neravnopravnosti na radnom mjestu? Kako se kod nas ta neravnopravnost najčešće manifestira?
Prema Indeksu rodne ravnopravnosti za 2021. (EIGE Institut) godinu Europska unija ima 68 bodova od 100, što ukazuje na mali porast od 0,6 bodova u odnosu na prošlogodišnje izdanje i samo 4,9 bodova od 2010. Unutar Europske unije postoje velike varijacije u rodnoj ravnopravnosti između država članica protežući se od 83,9 bodova u Švedskoj do 52,5 bodova u Grčkoj. Indeks rodne ravnopravnosti prikazuje trendove u domenama rada, novca, vremena, moći, znanja, zdravlja i nasilja. Skala trendova proteže se od 1 do 100, gdje 100 znači postignuće rodnu ravnopravnost u potpunosti. Indeks također ukazuje i na intersekcijsku nejednakost – obiteljski status, obrazovanje, zemlju rođenja, godine i invalidnost. Što se tiče Hrvatske, ona s 59,2 od 100 bodova zauzima 19. mjesto u Europskoj uniji na Indeksu ravnopravnosti spolova.
Koji su to konkretni pokazatelji koji potvrđuju neravnopravnost u radnom okruženju?
Prema Izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova prema području diskriminacije najveći broj pritužbi odnosio se na područje ostvarivanja radnih prava (25,4 posto). Pravobraniteljica navodi: “Najviše pritužbi zaprimamo u području rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti, što čini udio od 48,3 posto. Prituživale su se najčešće žene jer čine većinu nezaposlenih, većinu u potplaćenim sektorima, većinu kao žrtve spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, podzastupljene su na visokim pozicijama poslovnog odlučivanja te one koje nailaze na “stakleni strop” (12,6 posto u upravama i 22,3 posto u nadzornim odborima), nemaju jednake mogućnosti za napredovanje (i dalje ne postoje odgovarajuće mjere koje bi na učinkovit način poticale participaciju žena na pozicijama ekonomskog odlučivanja) te imaju niže plaće i mirovine – jaz u plaćama je oko 13,3 posto, a u mirovinama 22,3 posto. Prema pritužbama građanki, životna dob i majčinstvo i nadalje ostaju glavni izazovi rodne diskriminacije žena na tržištu rada.”
U Europskom parlamentu u proceduri je Direktiva o načelu jednakih plaća muškaraca i žena za jednak rad, koja podrazumijeva i transparentnost plaća. Island je zemlja koja primjenjuje takvu politiku od 2018. godine i rezultati su odlični. Što mislite, može li takva politika plaća proći i u Hrvatskoj, gdje se visina plaća na višim pozicijama tretira kao najstroža tajna?
Island nije preko noći uveo mehanizme za postizanje rodne jednakosti u plaćama nego su višegodišnjim radom i suradnjom institucija, sindikata i poslodavaca, ali i zagovaračkim radom aktivistica za ženska prava, dogovorili mehanizam praćenja rodnog jaza u plaćama kao i obavezu poslodavaca javnog i privatnog sektora. Uz jednak angažman na ovom pitanju moguće je postići rezultate koji će dovesti do jednakosti u plaćama, a posljedično u mirovinama. Ne vidim da je u Hrvatskoj sličan proces trenutno moguć.