Kao i nakon svih dosadašnjih slučajeva femicida, a koji posljednjih godina u Hrvatskoj eskaliraju, i najnovije ubojstvo 20-godišnje djevojke Lucije iz Našica koju je u sačekuši u noći u parku usmrtio bivši partner, brzo pada u zaborav. Ulazi u statistiku samo još jedne tragedije i gubitka života. Ove godine je ona porazna, riječ je o devetom ubojstvu žena i djevojke kojima su život oduzeli bivši ili sadašnji partneri ili supružnici ili sinovi.
Nema nikakvih naznaka da bi vladajuća politika pokrenula promjene. A riječ bi trebala biti o primjeni proaktivnih politika na svim razinama sustava, od obrazovanja, preko sustava socijalne skrbi do pravosuđa, odvjetništva i policije, donošenjem zakonskih okvira i konkretnih mjera u cilju da se takve tragedije preveniraju. Da se na vrijeme prepoznaju, potencijalne žrtve ohrabre na prijave prijetnji, a nasilnici i njihovi nasilnički obrasci ponašanja koje i prethode ubojstvu, zaustave.
O tome razgovaramo s Dunjom Bonacci Skenderović, politologinjom i neovisnom konzultanticom za suzbijanje nasilja nad ženama i stručnjakinjom u području rodne ravnopravnosti s naglaskom na prevenciji svih oblika nasilja nad ženama. Bonacci Skenderović je i hrvatska kandidatkinja za članicu stručnog tijela GREVIO, koje nadzire provedbu Istanbulske konvencije, za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
Kako je moguće i zašto djevojku nitko nije shvatio ozbiljno kad je mjesecima dobivala prijetnje od bivšeg partnera, a očito je da su svi u njezinoj okolini znali. Zašto je prepušteno da djevojka te situacije rješava sama? Sad čujemo da je bio pristojan mladić, pa nitko tako nešto nije očekivao, unatoč svakodnevnim porukama koje je dobivala na mobitel, pa ima naznaka i da je bila uhođena i ucjenjivana.
U ovom slučaju kao i kod svih drugih slučaja femicida, a i ostalih oblika rodno uvjetovanog nasilja dolazi do toga da se prijetnje relativiziraju, da ih se ne shvaća ozbiljno. Nadalje dolazi do traženja olakotnih okolnosti za nasilnika/ubojicu. Možemo samo nagađati kako je okolina reagirala kada je žrtva rekla da je njezin bivši partner (mjesecima) zlostavlja i uznemirava. Vjerojatno su joj rekli, „ma pusti ga“, „ ma on je zaljubljen u tebe“, „ma preuveličavaš“. Djevojka, ne samo ova iz Našica, već i sve druge djevojke i žene koje su ubijene, ove situacije moraju rješavati same iz razloga što društvo ne vidi ništa loše u tome da je njezin bivši partner uznemirava i maltretira. Vjerojatno u nekim slučajevima prebacuju i krivnju za to na nju te joj postavljaju pitanja tipa „čime si ti to izazvala?“.
Što se može učiniti da se na obrasce ponašanja, kao što su višemjesečne prijetnje, maltretiranja, uhođenja i ucjene reagira i da se takve osobe počnu prijavljivati?
Postoji nekoliko stvari koje se mogu učiniti, a koje bi trebale ići paralelno. Jedna od stvari je napraviti ozbiljnu komparativnu analizu svih slučajeva femicida u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina. Vidjeti koje su im sličnosti, koja su problematična mjesta u tim slučajevima te raditi na poboljšanju tih mjesta. Nadalje, ciljana edukacija o femicidu onih službi koje dolaze u dodir sa žrtvama obiteljskog i partnerskog nasilja. Također, primijeniti preporuke koje je institucija Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova objavila u Javnom priopćenju o slučajevima femicida u 2022. godini. Dodala bi i dodatno podržati rad Promatračkog tijela „Femicide Watch“ kojeg je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova osnovala 2017. godine. Uz sve to treba raditi i na osvještavanju i osnaživanju djevojaka i žena. Da bi žene i djevojke počele prijavljivati trebaju biti osnažene, trebaju imati podršku okoline, trebaju vjerovati institucijama, a trebaju i znati kome se obratiti. Na žalost, to često nije slučaj. Promjena obrazaca ponašanja zahtjeva mukotrpan, međuresorni i međusektorski rad koji uključuje edukacije, javne kampanje, analize slučajeva. On zahtjeva rad na institucionalnoj razini, ali i razini promjene rodno zacrtanih stereotipa i normi. Problemom femicida se ne možemo baviti samo kada se on dogodi, jer tada je već kasno. Ovdje je užasno važna prevencija.
U Hrvatskoj je problem što se pojam femicida uopće ne razumije kao poseban oblik kaznenog djela, pa ga je Vlada prilikom izmjena Kaznenog zakona odbila izrijekom uvrstiti u katalog kaznenih djela. A dokazano je da postoje znakovi koji pokazuju da bi do femicida moglo doći, pa se samim uvrštavanjem u KZ može puno napraviti upravo na prevenciji i edukaciji svih koji su u sustavima uključeni, ali i sami potencijalnih žrtava putem kampanja informiranja i osvješćivanja da bi ih na vrijeme mogli prepoznati i prijaviti. Možemo li navesti one najčešće pokazatelje?
Na svjetskoj razini postoje razrađeni mehanizmi za procjene rizika od femicida i Hrvatska stoga ne treba raditi nove, već preuzeti te modele dobre prakse te ih implementirati u sustav. Pozvala bi se samo na rad Jacquelyn C. Campbell koja kao medicinska sestra radi na Jon Hopkins School te je još 1986. razvila upitnik koji je nazvala Procjena opasnosti (Danger Assessment) i koji se koristi kako bi se utvrdili faktori koji mogu dovesti do femicida. Neki od njih su:
– eskalacija fzičkog nasilja
– posjedovanje oružja
– odlazak žrtve iz nasilne veze – žrtva je u najvećoj opasnosti tijekom prva tri mjeseca nakon odlaska ili pokušaja odlaska iz nasilne veze
– nezaposlenost nasilnika
– prijetnje oružjem
– prijetnje ubojstvom
– prisiljavanje na spolni odnos
– pokušaj davljenja (ovo se pokazalo kao izrazito veliki faktor rizika)
– konzumacija droge i/ili alkohola
– kontrola kretanja žrtve
– stalna i nasilna ljubomora
– upotreba nasilja tijekom trudnoće
– prijetnja da će napraviti samoubojstvo ili pokušaj samoubojstva
– strah žrtve od počinitelja
– prijetnje da će nauditi djeci
– uhođenje, slanje prijetećih poruka, uništavanje imovine
Prisilna kontrola, kao obrazac zlostavljačkog načina ponašanja, u Velikoj Britaniji i Irskoj je ušla u katalog kaznenih djela. Što bi prema vašem mišljenju trebalo napraviti da se takvo ponašanje i kod nas u KZ-u počne definirati kaznenim djelom?
Prisilna kontrola je oblik nasilja koje se događa u intimnim vezama, bilo da se radi o braku ili partnerskoj vezi. Radi se o obrascu ponašanja koji nasilnik koristi kako bi stekao kontrolu i moć nad žrtvom. Nasilnik stječe kontrolu i moć na partnericom na način da joj narušava autonomiju i samopoštovanje i to između ostalog i zastrašivanjem, prijetnjama i/ili ponižavanjem. Istraživanja su pokazala da prisilna kontrola često prethodi fizičkom nasilju. Da bi došlo do toga da prisilna kontrola postane kazneno djelo, prvo treba biti prepoznata kao takva. Kod nas se ponekad ni fizičko nasilje u partnerskim vezama ne prepoznaje, niti prijavljuje. Onda nije za očekivati da će prisilna kontrola biti lako prepoznata niti od žrtava, a još manje od institucija. Dakle, prvo treba početi javno govoriti i pisati o tome, raditi na promjeni svijesti, a tek onda možemo očekivati da će se to reflektirati u zakonima.
Hrvatska je uz tešku muku višegodišnjih političkih natezanja i prijepora naposljetku ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulsku konvenciju. Kakva joj je od tada primjena?
Primjena Istanbulske konvencije nije sjajna. U prilog tome, govori jako opsežan izvještaj nevladinih organizacija u čijem pisanju sam i sama sudjelovala. Određene stvari su napravljene; zakoni su doneseni ili poboljšani, osnovana su dodatna skloništa za žrtve obiteljskog nasilja. Međutim, dio napravljenih stvari učinjene su da se zadovolji forma. Primjerice, održivost financiranja dijela novoosnovanih skloništa je upitna jer se financiraju iz EU fondova tj. projektno. Pitanje je što će biti kada projekti završe? Nadalje, još uvijek nedostaje 557 obiteljskih mjesta u skloništima za žrtve partnerskog/obiteljskog nasilja, nedostaju tzv. rape crisis centri – centri za žrtve seksualnog nasilja. Nedostaje 18 pravnih savjetovališta i 10 dugoročnih savjetovališta za žrtve rodno utemeljenog nasilja i obiteljskog nasilja. Nadalje, nedostaju nam istraživanja na temu rodno uvjetovanog nasilja, kao i rodno osviještena statistika u području rodno uvjetovanog nasilja i nasilja u obitelji. Imamo problema primjenom zakona. Otuđenje od roditelja je veliki problem u Hrvatskoj. Sve u svemu ima jako puno mjesta gdje provedba nije dobra i vjerujem da će to biti adresirano u izvještaju GREVIO-a za Hrvatsku.
HRVATSKA KANDIDATKINJA ZA GREVIO
Kandidatkinja ste Vlade za članicu GREVIO, stručnog tijela za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kojem je i posao da nadzire provedbu Istanbulske konvencije u zemljama koje su je ratificirale. U kojoj je fazi postupak?
Moja kandidatura je poslana u Vijeće Europe. Odbor država stranaka Istanbulske konvencije (Committee of Parties) koji odlučuje o novim kandidatima/-kinjama za GREVIO se sastaje 6. lipnja 2022. Tada će biti poznata odluka jesam li izabrana ili ne.