Bismo li uopće išta mogli doznati o kvaliteti zdravstvenih usluga koje u bolnicama dobivaju žene da prije desetak godina nije bilo prvih hrabrih koje su s javnosti podijelile svoja neugodna iskustva tijekom porođaja, vođenja trudnoće, pobačaja, kiretaže… Zahvaljujući njima prvi se puta počelo javno i otkrivati kako su reproduktivno zdravlje i prava koje zakonski žene mogu i trebaju ostvarivati u javnim zdravstvenim ustanovama na potpunoj margini zdravstvenog sustava i politika. Otkrivene loše prakse i postupanja nisu ni tada pomogle promjeni, unaprjeđenju zdravstvenih usluga u području reproduktivnog zdravlja i prava žena.
Prije pet godina dogodila se lavina ispovijesti žena o iskustvima liječenja i skrbi u javnom zdravstvenom sustavu. Iskru je zapalila saborska zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić kad je za govornicom iznijela potresnu priču o mrcvarenju koje je doživjela u splitskoj bolnici nakon spontanog pobačaja. Udruga Roda pokrenula je akciju „Prekinimo šutnju“ i stotine je žena otkrivalo svoja neugodna iskustva koje su doživjele u bolnicama kao trudnice, pri porodu, ili pobačaju bez obzira bio on na zahtjev ili kiretaža nakon spontanog abortusa. Pokret je rezultirao istraživanjem Roda koje je obuhvatilo pet tisuća trudnica, rodilja i babinjača na pitanja iskustva koje su imale tijekom trudnoće, poroda i post porođajnog razdoblja. Rezultati su na vidjelo dana iznijeli nejednaku dostupnost zdravstvene zaštite ženama na teritoriju Hrvatske te niz loših zdravstvenih praksi, koje ne slijede ni osnovne smjernice reproduktivnog zdravlja i prava međunarodnih zdravstvenih organizacija čije smo deklaracije i rezolucije kao država potpisali.
Onda je uslijedila pandemija covida 19 koja se prvo negativno odrazila na drastično urušavanja i onih zdravstvenih standarda koje su bolnice imale kod pružanja zdravstvenih usluga ženama. Ukinuta pratnja pri porodu, zatvorene klinike medicinski potpomognute oplodnje, nedostupnost kontracepcije, nedostupnost primarne ginekološke zaštite, odvajanje novorođenčadi od majki kod slučaja pojave zaraze covidom… Otvara se nova afera, čak 30 rodilišta nema anesteziologe, ženama se porodi induciraju po bolničkim protokolima, najčešće u radno vrijeme liječnika, a što nema nikakve veze s prirodnim tempom poroda. Inducirani porodi traže epiduralnu analgezu radi smanjenja razine boli koja je pri porodu jača nego kad on nije kemijski induciran, ali samo dvije bolnice u Hrvatskoj za rodilje imaju osiguranu dostupnost anesteziologa 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini.
Iz doba Jugoslavije datira zadnje istraživanje skrbi o reproduktivnom zdravlju žena
Sva su ta javno ispripovijedana iskustva žena ostala u međuprostoru, tretirane tek kao pojedinačne ispovijesti, pa i ekscesni slučajevi i daleko od očiju zdravstvenih vlasti koje ih za promjenu unaprjeđenja zdravstvenih politika u području reproduktivnog zdravlja i prava ignoriraju.
Kako znanost može doprinijeti da tome ne bude tako upitala se Danijela Paska, doktorantica antropologije i etnologije Sveučilišta u Zadru kad se odlučila za temu svoje doktorske disertacije napraviti istraživanje o iskustvu žena pri porodu i/ili pobačaju u javnim bolnicama u Hrvatskoj. Istraživanje radi metodom dubinskog intervjua sa ženama koje imaju iskustva s trudnoćom, porodom ili pobačajem. Cilj je analizirati i usporediti javne politike i stvarno iskustvo i praksu poroda i/ili abortusa u javnim bolnicama u Hrvatskoj, što će rezultirati sveobuhvatnim znanstvenim prikazom suvremenog diskursa reproduktivnog zdravlja žena i opstetricije u Hrvatskoj.
S nekolicinom sugovornica intervjue je već napravila, a ovim putem upućuje poziv svim ženama koje svoja iskustva u svrhu istraživanja žele podijeliti.
„Ova tema kulminira već dugo u našem javnom prostoru, a otvaraju je inicijative i udruge civilnog društva koje su i pokrenule kvantitativna istraživanja o stanju reproduktivnog zdravlja i prava žena u zemlji. Pitala sam se gdje su tu znanstvenici, gdje su tu sociolozi i sociologinje, antropolozi i antropologinje i na koji način mi možemo doprinijeti tom javnom diskursu. Prijeko je potrebno napraviti znanstveno istraživanje kakvih je, usudila bih se reći, jako mali broj. Mislim da je bitno u ovu temu dubinski pristupiti, da uhvatimo tu srž, pa sam se ja uhvatila raditi dubinske intervjue, gdje ću sugovornice pustiti da ispričaju svoju priču i zapravo dubinski zahvatiti tu problematiku koja je već sada vidljiva i kroz objavljena svjedočanstva žena ili kroz medije zahvaljujući novinarskim istraživanjima ove teme“, objasnila je Danijela Paska.
Nama je interesantno što u istraživanje Paska istodobno uključuje iskustva žena koje su imale i kao trudnice, rodilje i babinjače te žena koje su tražile pobačaj. To je na neki način novina kod istraživanja tema reproduktivnog zdravlja. Uobičajeno se, naime, teme poroda i pobačaja i pitanje pružanja zdravstvenih usluga i zahvata razdvajaju, komuniciraju kao da ne pripadaju istom zdravstvenom području, reproduktivnom zdravlju žena.
„Moram priznati da je po tom pitanju bilo dosta rasprava s mentorima i mentoricama i drugima na mom Sveučilišta. Sugerirano mi je da bi se trebala fokusirati samo na iskustvo poroda. Međutim, ja sam branila i argumentirala svoju tezu da želim jedno i drugo, jer kada proučavamo reproduktivno zdravlje moramo pristupiti tom diskursu sa sviješću da je to sve ista cjelina. Pristupam tome kroz feminističku antropologiju, medicinsku antropologiju, antropologiju javnih politika i zato je to neodvojivo. Pa i kada gledamo kroz diskurs ljudski prava, ženino je pravo da ima osigurane zdravstvene usluge i zdravstveni pristup, a u to ulazi i pravo na prekid trudnoće, a ne samo porodništvo. Ovim istraživanjem želim istražiti kako to da se u hrvatskom kontekstu porod i prekid trudnoće odvaja i kako se priča o jednom, a kako o drugom. Važno je to gledati kao cjelinu jer u hrvatskom se društvu trenutno događaju ta razdvajanja, kako na razini zakonodavstva, tako i na razini civilnog sektora, gdje imamo dva sukobljena pola: hod za život i hod za slobodu. Mislim da je to prijeko potrebno povezati, da se ne treba odvajati, jer kako imamo izraženu nacionalnu politiku i pedagogiju da je ženina uloga, uloga majke, a s druge strane moramo pričati o pobačaj, zašto bi se u reproduktivnom zdravlju samo govorilo o porodu žene, ako se mora govoriti i o abortusu“, pojašnjava Paska.
Budu li iskustva pretežito negativna – imamo problem s nasiljem prema ženama u bolnicama
Doktorantica Paska kao sugovornice za svoje istraživanje ne traži žene koje su imale isključivo negativna iskustva sa javno zdravstvenim sustavom.
„U intervjuima koje sam do sada napravila ima žena koje iznose i pozitivna iskustva. Ako se pokaže da moje sugovornice pretežito iznose negativna, u tome ne vidim problem. To će onda pokazati kako se uistinu i radi o nasilju koji se provodi u javnim zdravstvenim ustanovama. Tri su etape, seta pitanja. Krećemo od saznanja trudnoće od toga kako su se osjećale, kako su prikupljale informacije, na koga su se oslanjale, na koji način donosile određene odluke, prolazimo cijeli proces zdravstvene skrbi, zdravstvenih usluga, njihov doživljaj i odnos prema njima, odnos između njih i doktora i samo iskustvo poroda u bolnicama. Zanima me kakva znanja su imale prije, što im je normalizirano o njihovom reproduktivnom zdravlju, kako su do znanja dolazila, koje istine one same pripisuju reproduktivnom zdravlju, i u konačnici i seksualnom ponašanju, njihov odnos prema učenju tih tema, jesu li strukturirana znanja o njima dobivale tijekom školovanja, odnos prema tome danas. Znamo da su reproduktivno zdravlje i prava također puna mitova, da su kulturološki uvjetovana, pa me zanima koliko su žene time opterećene, tko na njih ima najveći utjecaj, na koji su način s tim u vezi pristupale svom porodu, jesu li društveno-kulturološke obrasce normalizirale u svoje identitete i na koji način i kako se s tim nose, imaju li zbog toga posljedica i kakvih“, navodi Danijela Paska, kojoj se žene zainteresirane za sudjelovanje u istraživanju mogu javiti direktno na: [email protected] ili na 097 637 6288.
Istraživanje će obuhvatiti iskustva od 2003. godine – od uvođenja priziva savjesti
Planira obuhvatiti razdoblje od 2003. do danas, a u disertaciji radi dvije analize; analizu javnih politika, zakonodavni okvir, položaj struke, ginekologa i ginekologinja, liječnika i liječnica te analizu utjecaja međunarodnih organizacija na hrvatske zdravstvene politike.
„Tu se primarno baziram na UN, EU, Vijeće Europe, Svjetsku zdravstvenu organizaciju jer su svi oni jako bitni što se tiče deklaracija i regulativa u području zdravstvene politike. Analizirat ću i ulogu medija i civilnog sektora, jer je upravo on taj koji gura tu temu i bori se za promjene, dok je tu zakonodavstvo sporije.
U drugoj analizi koju ću crpiti iz podataka dobivenih dubinskim intervjuima sa ženama koje su iskusile porod i ili pobačaj u javnim bolnicama, moći ćemo detektirati koji su, gdje su i u čemu problemi. Radili li se o strukturalnom nasilju, opstetricijskom nasilju, kulturološkom nasilju i u konačnici doznat ćemo pravu sliku cijelog diskursa reproduktivnog zdravlja i prava žena. Sveobuhvatno istraživanje takve vrste na ovu temu ne postoji. Bila je jedna antropologinja Branka Bogdan, koja je radila istraživanje vezano za porodništvo, ali u vrijeme drugog sustava, ticalo se Jugoslavije, danas nam nedostaje suvremeni kontekst koji još nije obrađen i tu sam prepoznala svrhu svog istraživanja. Ovim istraživanjem na znanstvenoj razini Paska želi detektirati sve ono što ne znamo o ženskom reproduktivnom zdravlju jer iskustvo žena vidi kao najbitniju komponentu u razumijevanju složenih društvenih mehanizama i zdravstvene strukture. Prema njenom mišljenju, najznačajniji doprinos ne nalazi se samo u socio-kulturnim aspektima zdravlja žena, već u priznanju da se diskursi koji “nedostaju” unutar javnih politika i dominantne reprezentacije mogu naći među samim pacijenticama-ženama.