Kakva pandemija priziva savjesti! Na savjest se priziva većina hrvatskih ginekologa pa ne žele obavljati pobačaje na zahtjev, a kod komplikacija izazvanih pobačajem odbijaju dati anesteziju. Nekima ta njihova savjest ne dopušta da propišu kontracepciju i ne žele sudjelovati u postupcima medicinski potpomognute oplodnje. Neki dijele pacijentice na one “moralne”, u braku, kojima će dati uslugu, i na one koje nisu u braku, maloljetne su ili lezbijke i koje tu uslugu ne mogu dobiti. Anesteziolozi odbijaju sudjelovati u kirurškim pobačajima, medicinske sestre odbijaju pružiti njegu ženama koje su imale pobačaj, pa čak i u slučajevima kad završe u bolnici zbog spontanog pobačaja jer “tko zna što je ona radila da ga izazove”. Neke servirke im odbijaju donijeti hranu. Čak i administrativno osoblje traži pravo na priziv savjesti kako ne bi morali tipkati medicinsku dokumentaciju ženama koje su pobacile. U ljekarnama odbijaju dati pilulu za dan poslije, a u nekim slučajevima čak i kontracepciju.
Nered u zdravstvu izazvala je činjenica da se svaki zdravstveni djelatnik, u svakom trenutku, može pozvati na priziv savjesti i odbiti obavljati poslove koji se navodno kose s njegovom savješću. Štoviše, tako se ne mora izjasniti kod prijema na svoje radno mjesto, može to učiniti u bilo kojem trenutku.
A sve je počelo s vojnom službom. Vojnici regruti dobili su pravo da ne nose oružje i da ne pucaju u drugo ljudsko biće u slučaju ratnog sukoba. Međutim, tu postoje ograničenja: vojska ima kriterije prema kojima utvrđuje je li nečiji priziv savjesti autentičan i legitiman, za to postoji protokol i tek nakon ispitivanja vojni obveznik može dobiti oslobođenje od nošenja oružja. No, dobit će druge zadatke.
Život počinje začećem? Ovisno o pojedinom Papi
Prizivači savjesti u medicini neće morati raditi nešto drugo, jednostavno taj dio svoga posla neće raditi. “Prizivači savjesti u reproduktivnoj medicini najčešće se opiru mogućnosti uvođenja kriterija za utvrđivanje autentičnosti priziva savjesti. Pozivaju se na pravo privatnosti i, posebno, na pravo na vjersku slobodu, kada ih izdašno štiti i Crkva. … Mnogi koji su po svom položaju u zdravstvu dužni utvrđivati autentičnost priziva to uopće ne žele činiti. Zanimljivo je ovdje primijetiti kako ti isti prizivači savjesti smatraju nužnim i oportunim ispitivati i ocjenjivati ženine razloge za pobačaj. Dapače, mnogi bi takvu proceduru unijeli u zakone i propise, ma koliko se time krši ženino pravo na privatnost i autonomiju”, pisala je još 2017. godine, neposredno nakon odluke Ustavnog suda o potrebi donošenja novog zakona o pobačaju u roku od dvije godine, dr.sc. Gorjana Gjurić, poznata pedijatrica, profesorica i docentica Medicinskog fakulteta te aktivistkinja u zaštiti ljudskih prava, prava žena i prava pacijentica i pacijenata koja je pokrenula i Inicijativu liječnika za regulaciju priziva savjesti i protiv njegove primjene kao zloporabe takvog pravnog instituta u medicini borila se do kraja svog života.
Početna premisa prizivača savjesti jest da život počinje začećem, prema Katekizmu katoličke crkve iz 1992. Time se izravno potire višestoljetno vjerovanje da Bog udahnjuje dušu plodu tek kad trudnica osjeti njegove pokrete u maternici, što su poučavali sv. Augustin, Toma Akvinski, pape Inocent II, Klement V, Grgur XIV… No, Sixto V je 1588. proglasio da život počinje začećem pa su svi pobačaji kažnjavani izopćenjem. Tri godine kasnije Grgur XIV je vratio nauk da život ipak počinje kad se osjete pokreti ploda, a tristo godina kasnije je Pio IX opet proglasio da život počinje začećem. Očito se ni Katolička crkva nije mogla jasno odrediti o tom pitanju. Što je još kontroverznije, čak i kad je službeni crkveni nauk bio da život počinje začećem i da je plod osoba, Crkva nije dopuštala krštenje i ukop pobačenih fetusa na svetom tlu. Niti današnji katolici nisu jedinstvenoga stava o pristupu pobačaju. Američka organizacija Catholics for choice zalaže se da “svatko zaslužuje jednaki pristup svim uslugama reproduktivne zdravstvene zaštite, uključujući siguran i legalan pobačaj”.
Četiri pravila za prizivače Međunarodne federacije ginekologije
Uostalom, i Rezolucija o prigovoru savjesti Međunarodne federacije ginekologije i opstetricije od 7. studenoga 2006. godine navodi da su “pružatelji usluga obavezni informirati pacijente o svim medicinski indiciranim opcijama za njihovu zdravstvenu skrb i poštivati njihov izbor”. Obaveze prizivača savjesti u ginekologiji jasno su definirane u četiri točke koje propisuju što praktičari moraju činiti da bi se ponašali etički:
Daju javnu obavijest o stručnim uslugama koje odbijaju poduzeti iz razloga savjesti;
Upućuju pacijente koji traže takve usluge ili za čije su skrbi takve usluge medicinske opcije drugim liječnicima koji se ne protive pružanju takvih usluga;
Pružaju pravovremenu skrb svojim pacijentima kada upućivanje drugim liječnicima nije moguće i odgoda bi ugrozila zdravlje i dobrobit pacijenata;
U hitnim situacijama, pružaju njegu bez obzira na osobne prigovore
Da su se svi prizivači-praktičari držali te četiri jednostavne smjernice, Irkinja indijskog porijekla Savita Halappanavar, Poljakinje Izabela i Edita, Talijanka Valentina Milluzzo, Argentinka Ana Maria Acevedo, petnaestogodišnja silovana Indijka i mnoge, mnoge druge žene, djevojke i djevojčice danas bi bile žive. A da ne spominjemo njihovu savjest koja je dopustila da te žene umru.
Pozitivan primjer priziva savjesti pokazali su 1974. njemački liječnici i liječnice kad su započeli borbu za dekriminalizaciju pobačaja, jer ih se do tada u Njemačkoj obavljalo dvije do tri tisuće dnevno, i to ilegalno i nesigurno. Priznali su da su besplatno pomagali ženama prekinuti trudnoću i da će to činiti i dalje. Do tada je, naime, pobačaj mogao biti kažnjen sa do deset godina zatvora. Slično su godinu ranije postupili i francuski liječnici, potaknuti činjenicom da se u Francuskoj godišnje obavljalo oko milijun ilegalnih pobačaja te priznavši da su u mnogima pomagali, kao i da će to činiti i dalje.
Kako spriječiti zlouporabe priziva savjesti?
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter u svojoj je analizi “Priziv savjesti – pravni izvori i standardi” iz lipnja ove godine u nekoliko točaka definirala pitanje priziva savjesti u medicini koje nije apsolutno i neograničeno.
- priziv savjesti proizlazi iz slobode mišljenja, savjesti ili vjere;
- priziv savjesti nije apsolutno pravo, već može biti ograničeno, uključujući radi zaštite zdravlja;međunarodni pravni okvir, uključujući i pravo EU, državama ne nalaže da omoguće priziv savjesti u zdravstvu, već da, ukoliko se države na to odluče, ono bude adekvatno regulirano
- velika većina država članica EU priznaju pravo na priziv savjesti u zdravstvu, a Republika Hrvatska je to izrijekom učinila u više zakona iz područja zdravstva
- priziv savjesti je individualno pravo koje kao pojedinci mogu koristiti zdravstveni djelatnici – a odgovornost je ustanova odnosno države osigurati da pozivanje na priziv savjesti nema utjecaj na cijelu ustanovu odnosno dijelove zdravstvenog sustava;
- konkretno – priziv savjesti ne smije biti prepreka pristupu pravu na zdravlje, što se u praksi ipak događa; govoreći u kontekstu reporoduktivnih prava, to znači da žena mora dobiti pravovremene i potpune odnosno njoj razumljive informacije o svim svojim pravima vezanima uz pobačaj, kao i pravovremeni pristup zakonom zajamčenom pravu na pobačaj, bez obzira na činjenicu postojanja zdravstvenih djelatnika koji se pozivaju na priziv savjesti;
- iz dosadašnje prakse vidljivo je kako je, radi osiguranja prava na pobačaj, potrebno promijeniti način na koji se provodi pozivanje na priziv savjesti, uključujući i detaljniju regulaciju, kako bi se osiguralo da zdravstvene ustanove omoguće pravo na pobačaj i kada se svi djelatnici pozivaju na priziv savjesti te kako bi se spriječile zlouporabe pozivanja na priziv savjesti.
Pandemijsko širenje prava na priziv savjesti
U proteklih pola stoljeća, koliko je prošlo od pobune njemačkih i francuskih liječnika, države su na razne načine pokušale riješiti sukob prava liječnika na priziv savjesti i prava pacijentica na izbor. Neke, poput Švedske i Finske, jednostavno ne dopuštaju priziv savjesti u medicini, neke zapošljavanje uvjetuju obavezom vršenja pobačaja jer je to naprosto u opisu posla, neke određuju da u medicinskim ustanovama koje se bave i reproduktivnim zdravljem ne može biti prizivača savjesti, neke nalažu preraspodjelu poslova unutar medicinske ustanove…
Hrvatska je, nažalost, među onima u kojima je priziv savjesti nedodirljivo pravo koje se nikada i ni pod kojim uvjetima ne smije preispitivati, a najveći dio liječnika iz područja reproduktivne medicine ga je zdušno prigrlio. Neki zbog religijskih uvjerenja, no mnogi jednostavno zbog konformizma jer im je lakše povinovati se većini nego se isticati u krdu. Štoviše, oni rijetki liječnici koji pristaju obavljati pobačaje žale se da im to onemogućava stručno usavršavanje i napredovanje u hijerarhiji jer su “osuđeni” samo na obavljanje tih zahvata. Pa im je sigurnije u nekom trenutku postati “prizivači”.
Priziv savjesti pokazuje tendenciju pandemijskoga širenja i na druge djelatnosti. Uoči uvođenja zabrane rada nedjeljom umalo je u zakon ušlo i pravo na priziv savjesti na rad nedjeljom! Što je sljedeće? Pravo djelatnika hitne službe da ne pokupe ozlijeđenog vozača koji je skrivio prometnu nesreću? Da ne pomognu pijancu koji leži onesviješten u jarku na temperaturi od minus deset? Da socijalni radnici odbiju pomoći socijalno ugroženoj osobi jer ne odobravaju njen način života? Ukratko, da ljudi iz raznih djelatnosti ne obavljaju dio svojih poslova koji im se iz bilo kojeg razloga ne sviđaju, a sve to će podvesti pod taj famozni priziv savjesti?
Što je sve nedorečeno u hrvatskom pravu na priziv savjesti
Doktorica Gorjanka Gjurić u svom je radu na temu priziva savjesti opširno pobrojila sve boljke i nedorečenosti hrvatskog sustava koji liječnicima a priori omogućava priziv savjesti bez jasne regulacije što to znači za pacijentice. Evo što je dr. Gjurić navela kao najspornije:
- nije propisano kako i kome prizivač izjavljuje svoj priziv savjesti, usmeno ili pismeno
- nije propisana jedinstvena forma kojom prizivač savjesti izjavljuje svoj priziv, niti način njenog čuvanja i arhiviranja
- nije propisano tko i kako utvrđuje vjerodostojnost priziva savjesti i kako se sprječava njegova zloupotreba ( tabu koji se ne smije propitivati !)
- nije propisan način izvještavanja nadređenog, odnosno poslodavca o prizivu savjesti
- nije propisano izvještavanje ministarstva ili drugog tijela o broju prizivača savjesti i njihovom rasporedu u zdravstvenim ustanovama zbog planiranja organizacije i kadrova koji će obavljati sve legalne i propisane medicinske zahvate
- nije izrijekom navedeno da je u hitnim stanjima koja ugrožavaju život ili mogu trajno narušiti zdravlje pacijentice, liječnik-prizivač savjesti dužan pružiti medicinski indiciranu pomoć
- nije regulirana obaveza informiranja pacijentice o statusu pojedinog liječnika kao prizivača savjesti, koje mora biti unaprijed, kako bi pacijentica na početku odnosa pacijentica – liječnik znala koju medicinsku zaštitu može a koju ne može dobiti od kojeg liječnika i u skladu s time izvršila svoj slobodni izbor liječnika
- nije reguliran transfer pacijentice drugom liječniku koji će joj pružiti zdravstvenu uslugu koju prizivač odbija pružiti. “Uputiti drugom liječniku iste struke”, je nedovoljno i nepotpuno, jer taj liječnik također može biti prizivač savjesti, pa je pacijentica, najčešće u stanju krajnje nužde, osuđena da luta i traži sama. Liječnik-prizivač savjesti pacijenticu mora uputiti liječniku iste struke koji će izvesti zahvat kojeg on odbija izvesti, a transfer mora biti dobro organiziran, pravovremen ili hitan, ovisno o konkretnom slučaju
- nisu propisani postupci re-licenciranja prizivača-savjesti, koji, ne radeći određene medicinske postupke, mogu izgubiti medicinsku kompetentnost koja se zahtijeva za specijalizaciju ginekologije i opstetricije
- nije propisano kojim će drugim radom liječnici-prizivači nadoknaditi nerad na poslovima koje odbijaju izvesti
- nije uređena edukacija specijalizanata iz ginekologije i opstetricije u ustanovama u kojima nedovoljan broj ili ni jedan liječnik ne obavlja pobačaj
- nema spomena studenata medicine koji već pri upisu studija medicine imaju prigovor savjesti, kao niti postupanje s njima u edukacijskom procesu
- nema pluralizma u nastavi medicinske etike i bioetike za studente, nego se predaje samo katoličko naučavanje
- nisu propisani licenciranje i akreditacija ustanova koje ne obavljaju kompletan medicinski program iz ginekologije i opstetricije ili ga obavljaju u smanjenom opsegu zbog odbijanja liječnika temeljem prigovora savjesti
Prethodni članci iz serijala ‘Cijena priziva savjesti’
Serijal “Cijena priziva savjesti” ostvaren je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama